Binding in Kaawat

This type of action is also performed through magic, which causes a person to become entangled in such a way that they achieve no success in any worldly matter, and their previously ongoing work also comes to a halt or does not proceed at all. To fully resolve this, write this talisman on white paper using black ink, and prepare it in advance with this type of inscription. Then, daily, take one talisman and pass it over your body seven times, remove it, strike it seven times with shoes, then burn it. For the next one, write it with saffron and tie it around your neck or on your right arm. If Allah wills, the end of these bindings and obstacles will surely occur, which a certain person may have inflicted. Sometimes, delays in a task can occur from Allah, and this action will also rectify any doubts.

Ilirsko-bosanska mitologija: božanski bik Tur

Bik je od početka ljudske povijesti sveta životinja koja je zbog svoje fizičke snage i impozantog izgleda dio mnogih mitoloških predaja, legendi i kultova. Među najstarijim mitovima gdje se on navodi locirana je Mesopotamija i predaja o božanstvu Gugalanni, poznatijem kao Nebeski Bik ili Bik sa Neba. Gugalanna je bio prvi muž Ereshkigala, božanstva podzemlja, mračnog svijeta bez svjetlosti. Njega su Bogovi poslali da se osveti Gilgamešu zbog toga što je odbio seksualni poziv boginje Inanne. Tom prilikom Nebeski Bik, čiji udarac nogom izaziva zemljotres, poražen je i ubijen te raskomadan od strane Gilgameša i njegovog pratioca Enkidua. Na Bliskom istoku religijski pojam ubijanja bika je dosta čest i nalazimo ga i u predaji o genezi uobličene u perzijskom bogu Mitri, od čijeg je opisa rođenja i života nastala mitološka predaja o Isusu, koji lovi i ubija divljeg bika. Iz tijela mrtve životinje nikle su biljke, od kostiju postalo je žito a iz krvi vinova loza. Tada se stvaraju i prvi ljudi. Bik i nakon pojave islama na ovom području ne gubi svoju božansku osobnost što se najbolje može argumentirati arapskim mitom, ili bolje rečeno kozmologijskom predstavom, o bijelom biku Kujuti koji stoji na glavi strašne zvijeri Bahamut i drži zemaljsku kuglu na svojim leđima.

Bahamut ili Behemoth naziv je za mitološku divovsku ribu koja u arapskoj kozmologiji predstavlja oslonac same planete Zemlje, i za nju mitologija tvrdi da ima mnogo očiju, ušiju, noseva i jezika po sebi. Pojedini mitovi govore kako umjesto riblje ima glavu slona ili nilskog konja, a u nekim verzijama Bahamut je zapravo morski zmaj sa oštrim zubima i udovima. Bahamut na svom snažnom tijelu drži svih sedam sfera koja u arapskoj mitologiji čine cjelokupni univerzum. Na Bahamatu, odnosno na njegovoj glavi, pozicioniran je bik po imenu Kujuta, koji na svojim leđima nosi planinu od rubina. Na vrhu te neobične planine melek drži sedam slojeva zemlje. Alternativno, po leđima Bahamuta je zapravo površina od pijeska. Kujuta stoji na tom pijesku, a planina koju nosi na leđima ima u sebi ogromni ocean usred kojeg pluta Zemlja. Ispod Bahamuta se nalazi mračni i tajanstveni predio ispunjen maglom i vodom. Neki mitološki podaci tvrde kako ispod te tamne sfere postoji vatreni svijet u kojem obitava zmija po imenu Falak.

Bahamut je originalno mitološko stvorenje arapske mitologije, podaci o njemu se pojavljuju u kosmografskim tonovima koji datiraju iz 1291. Sam naziv na arapskom znači „zvijer“. O njemu je posebno pisao drevni arapski historičar Ibn al-Wardi, a spominje se i u Hiljadu i jednoj noći gdje se navodi priča o čovjeku po imenu Isa koji vidjevši Bahamuta od šoka i straha gubi svijest. Kada se probudi Allah ga pita da li je vidio veliku ribu. Isa odgovara da je vidio kako na glavi ribe stoji bik. Židovi su ovo mitološko stvorenje, poput mnogih drugih religijsko-mitoloških segmenata, asimilirali u svoje mitske predaje.

 

Arapski Kujuta i bosanski Tur

 

Pojedini segmenti prezentirane legende imaju dodirnih tačaka sa bosanskim mitom o gigantskom biku Turu, koji na svojim leđima nosi planetu Zemlju, i od čije volje ovisi njena ali i sudbina svih ljudi. Generalno, predaja o Turu je kratka i nema puno detalja koji bi otkrili nešto više o široj predstavi bosanske kozmologije a jedini izuzetak čini Rogatica. Naime, u tom dijelu Bosne se vjerovalo kako ispod zemlje postoji nepregledno more, na njegovoj površini pliva jedna velika riba, na ribi stoji bik a na njemu Zemlja. Kad taj bik pomjeri samo malo jednim uhom, zemlja se zatrese, a kada bi pomaknuo nogom ili čime drugim, sva bi se zemlja u more prevrnula, ali je, vjerovalo se, Allah stvorio jednu mušicu koja stalno oblijeće oko očiju tog bika i on ima od nje toliki strah da se ne smije niti pomjeriti sa mjesta.

Kako kod Turaka nema zabilježene legende niti o Bahamotu niti Turu, može se zaključiti da nije bilo prenošenja mita tokom osmanlijske okupacije BiH već da je on očito rudiment nekog drevnog paganskog kulta koji su baštinili pojedini mediteranski narodi, a među njima i Iliri. Postoji logična mogučnost da su ilirski vojnici službujući u Rimskom carstvu prenijeli legendu o Turu na područje Sirije i dalje, ili obrnuto, usvojili je i donijeli na Balkan. No, kako god bilo riječ je o vrlo staroj legendi iz drevnih, antičkih vremena. Bik je za Ilire imao vrlo značajno mjesto u religijsko-magijskom smislu te iako nemamo puno pisanih podataka o paganskim obredima naših predaka otkriveno je kroz arheološka nalazišta da su običavali vješati rogove Bos primigeniusa na začelje kuće što je imalo magijsku funkciju da štiti familiju i podari joj plodnost. Također ne treba zaboraviti navesti niti tradicionalan običaj kod ilirskih plemena prinošenja žrtve, dara u krvi i mesu Bogovima za uspješnu žetvu pšenice, kada se na nekom brdu početkom augusta klao bik.

 

Jedinstveni Tur

Evidentna su i druga mimoilaženja u samoj legendi, naime, kako tvrdi arapska mitologija Bahamut će kada bude Smak svijeta biti uništen od strane svoga kreatora odnosno Boga, kojemu je jedina ta zvijer potčinjena. Kod Bošnjaka se pripovijeda kako će se kijamet desiti onoga dana "kada Tur zatrese svoje tijelo", odnosno nema nikakvih navoda o klasičnoj predstavi Smaka svijeta gdje se sve odigrava Božijom voljom, što nam daje dovoljno prostora za zaključak kako je Tur zemljodržac gospodar planete i ljudi.

Isto tako, dok se u arapskoj mitologiji bik Kujuta prikazuje potpuno bijele kože u bosanskoj mitologiji on je crne boje, i svakako je povezan sa stvarnom životinjom (Bos primigenius) koja je izumrla na tlu Europe u srednjem vijeku. Najbolji dokaz njegove prisutnosti na području Bosne i Hercegovine su toponimi koji svemu daju dublju historijsku konotaciju. Tur je u bosanskoj predaji bez imalo sumnje božanstvo i u tom obliku ne susreće se nigdje drugdje na Balkanu, niti u Europi, što samo po sebi dovoljno implicira kako je riječ o drevnom nadnaravnom biću. Prije se pretpostavljalo da njegov naziv Tur dolazi od skraćenice latinske riječi taurus no jasno je da izvorno porijeklo proizlazi od stvarnog imena divljeg goveda Bos primigenius.

 

Božanski Orač Vidasus

U tradicionalnom životu Bosne i Hercegovine kastrirani bik tojest vol bio je sastavni dio seoskog domaćinstva i zamjenjivao je konja, koji je imao višu tržišnu cijenu i zbog toga nije mogao biti u vlasništvu većine seoskih domaćinstava. Istražujući kroz etnološku građu i usmenu predaju vjerovanja bosanskog naroda o volu primjetno je kako se prema njemu odnosilo sa pažnjom i brigom prvenstveno zbog egzistencijalne ali i svete svrhe. Kada započne proljetno oranje zemlje volu koji se nalazio sa desne strane omotavalo se oko desnog roga crveno pletivo (niti), od čelo bi mu se razbilo kokošije jaje a vrat bi mu se namazao maslom. Sve te ritualne mjere poduzimale su se u svrhu zaštite od zla i prizivanju sreće i plodnosti.

 U narodnoj astronomiji sazviježde od sedam zvijezda takozvane Plejade naziva se Volovi. To je interesantno i zbog toga što se Plejade (Messier 45) nalaze u sazviježđu Bika. Iako wikipedia tvrdi kako su Plejade zastupljene u svim mitologijama sjeverne polutke izvjesno je da se kroz legendu o Turu, ali i druga narodna predanja i vjerovanja, može nazrijeti mitološka poveznica sa Plejadama i u bosanskoj mitologiji. Segmenti kulta božanskog bika Tura naslućuju se upravo iz dva narodna naziva sazviježđa koja se nalaze jedan uz drugi a to su Orion, skup od tri zvijezde, koje se u Bosni naziva Štapovi, i već pominjani Volova. U proljeće, kada je vrijeme za sijanje, kad se ugledaju Štapovi na nebu, znak je da je nastupila zora, bliži se jutro, te treba nahraniti i upregnuti volove da idu orati.

 Zajedno ta dva sazviježđa prezentiraju onog koji upravlja Volovima tojest ore zemlju odnosno predstavljaju mitološkog Božanskog Sijača, koji bi mogao biti niko drugi nego ilirski bog Vidasus, poznat kao i Žeteoc - onaj koji žanje (žito). U prilog tome ide i podatak kako su plug izmislili sami Iliri.

Svijet anđela - oni koji budno paze na nas

Ekvivalent zlu i negativnim bićima, prema religijskoj tradiciji, svakako su anđeli ili meleci. Teološka ideja o dobrim duhovnim stvorenjima neosporno je postojala daleko prije Zaratustre, začetnika monoteizma, ali ono što mi danas poznajemo kao anđele finalni je proizvod uma tog velikog vjerovjesnika. Amšaspandan ili Ameša Spentas u Zaratustrinoj religiji predstavljaju velike anđele, ono što je u krščanstvu poznato kao arkanđeli. Ima ih sedam, što je sveti broj zoroastrizma, i spadaju u božansku pratnju Vrhovnog Boga.

Ameša Spentas, koji se nazivaju i Besmrtni dobrotvori, božiji su pomagači, zapravo poveznica Ahura Mazde sa materijalnim svijetom. Među njima su 4 muška i 3 ženska anđela. Od njih sedam posebno se izdvaja Araštat ili Aša Vahišta, što u prevodu znači istina i pravda, i zadužen je za održavanje fizičkog i moralnog poretka na Zemlji te je oličenje najbolje istine i pravde. Najistaknutiji je muški Ameša Spentas  i glavni suparnik svijetu demona. Drugi mjesec u perzijskom kalendaru posvećen je njemu. Njegovi vječni protivnici su demoni laži, među kojima je najdominantniji zli Indra.

Kada su Jevreji stvarali judaizam ugradili su u svoju vjeru mnoge segmenata stare egipatske i perzijske religije, pa su se među njima našli i Ameša Spentas, kojima je monoteizam oduzeo spolnost i prava imena, ali zadržao krila i ljudski oblik te vrline koje su ih krasile.

Prema Zaratustrinom propovijedanju svaki čovjek ima svog anđela čuvara poznatog pod imenom Faravašis ili Arda Fravaš, koji ga slijedi i pomaže. Sam Zaratustra je objavio kako je dobio izričitu zapovijed od Boga da zaziva Faravašisa u pomoć svaki put kad mu to bude potrebno. Zbog toga je rekao narodu da slijedi njegov primjer.


Anđeli i djeca

Islam opisuje meleke kao čovjekolika bića sa dva, četiri a ponekad i više krila na sebi. Tvrdi se da svaki pojedinac ima uza se četiri meleka, koja neumorno zapisuju njegova dobra i loša djela. Nazivaju se Kiramen kitabin ili hafeza meleci. Iz ove skupine dva anđela bilježe po danu a druga dva po noći sve čovjekove kretnje i radnje kao i riječi. Također, postoje meleci koji obitavaju u dženetu ili raju i njihov vođa se zove Ridvan, a isto tako postoje i oni što pohode sam džehenem ili pakao, čija im vatra ne može nauditi. Oni se kao skupina nazivaju Zebenije i ukupno ih je 19, a njihov vođa nosi ime Malik.

Za razliku od gore navedenog arapskog vjerovanja, kod Bošnjaka se, pod uticajem stare bogumilske vjere, smatra kako svaki čovjek ima samo dva meleka: jedan mu sjedi na desnom a drugi na lijevom ramenu. Onaj na desnom ramenu piše njegova dobra dok onaj na lijevom, njegova zla djela. Također, po uvriježenom vjerovanju, meleci čuvaju čovjeka i brane ga od svakog zla, posebno nepravde. Narodna pjesma pripovijeda kako je otac nevino optuženu kćer tri puta bacao niz kulu, da vidi je li kriva ili nije:

Uze Tidžu za bijelu ruku,
Pa je baca niz visoku kulu,
Hatidžu su meleći čuvali,
Ne slomila ni noge, ni ruke.

U islamskoj tradiciji se vjeruje da meleci bježe iz one kuće u kojoj ima pasa ili mačaka. Iako se generalno smatra da je uzrok tome životinjska nečist, vjerovatno se pravi razlog krije u predislamskom odnosno prvenstveno egipatskom obožavanju boginje Bast, prikazane sa mačjom glavom, i Anubisa, psoglavog boga. Tom zabranom islam je htio u svakom segmentu potisnuti paganska obilježja među arapskim narodima.

U bošnjačkom narodu se tvrdi kako meleci prate ljude kroz cio život, doslovno od rođenja do smrti. Folklorna predaja kaže kako nijedno dijete ne želi izaći iz majčinog stomaka, sve dok mu meleci ne predaju senet, odnosno pismenu garanciju, da neće nikada umrijeti. Međutim, čim dijete pođe iz majke meleci mu otmu senet iz ruku i zato ono neutješno plače pri porodu.

Prema kazivanju svako malo dijete je poput meleka. No, to dražesno svojstvo ono izgubi čim progovori, pošto je pored lijepih riječi u stanju izreći i one ružne. Također, dok su jako mali, i u svom privilegiranom položaju, male bebe navodno mogu vidjeti meleka pa im se znaju i osmjehnuti. Povezanost sa melecima ne gubi se sve do početka puberteta  a za to vrijeme ih anđeli vjerno štite i čuvaju, posebno pri padu ili nekoj drugoj nezgodi.


Anđeo smrti

Dok su u kršćanskoj tradiciji najpoznatiji anđeli Gabrijel i Mihael, u islamu se najviše spominju Džibril, što je arapski naziv za Gabrijela, te melek smrti Azrail. Zanimljivo je također kazati kako u imanskim šartima odnosno u temeljima islamskog vjerovanja, kojima pojedinac potvrđuje da je musliman, odmah nakon vjerovanja u jednog Boga, dolazi drugo vjerovanje koje glasi: vjerujem u Božije meleke.

Tradicionalno, bošnjački narod je sklon fatalizmu čemu uostalom svjedoči i slijedeća predaja o tome kako je jedne noći nekom čovjeku došao melek Azrail, da mu uzme dušu. Siroti čovjek se jako prepao umiranja i smrti pa je sav uplakan i na koljenima preklinjao Azraila da mu dopusti da pobjegne i još živi. Melek mu to dozvoli a on izjuri napolje, zajaše svog konja i brzim kasom uputi se preko livade ka šumi i dalje u pravcu brda. Uplašeni čovjek jahao je skoro sat vremena neprestano se okrećući nazad, u bojazni da ga Azrail ne prati. U nekom trenutku veselja što je umakao smrti, pažnja mu popusti, i na krivini starog puta konj mu se strmoglavi niz oštru padinu. Dok je sav polomljen gubio svijest i umirao pred njim se ukaza melek Azrail i reče mu: "Eto, moj čovječe, ovdje ti je Bog odredio da umreš, upravo na ovome mjestu. Sada vidiš da se od smrti ne može pobjeći, čeka te na mjestu koje ti je suđeno".

Vjerovatno u nekoj vezi sa ovom predajom, bar zbog konja, jeste i narodno vjerovanje da se melek Azrail u snu prikaže kao bijeli konj te svojom pojavom nagovijesti spavaču smrt bliske osobe.
Po uzoru na Zaratustrinih sedam arkanđela, koji su u stalnoj konfrontaciji sa demonima, i u bosanskim predajama se odslikava ta vječna borba dobra i zla. Kroz nju je naš narod na poetičan način dočaravao i približavao svom shvatanju prirodne pojave kojima je od postanka okružen.

Naime, u narodnoj predaji se tvrdi kako postoje dva meleka od kojih je prvi ćorav a drugi gluh. Allah ih šalje svaki put da potjeraju oblake i nevrijeme tamo gdje želi ljude kazniti zbog nekog grijeha. No, ako onaj što nije gluh začuje zvuk ezana, on će odmah usmjeriti oblake na suprotnu stranu od tog mjesta, i tako ga spasiti od vremenske nepogode. Još se k tome kazuje kako ga u tom naumu šejtan želi zaustaviti pa između njih dvojice nastane borba. Kada melek mahne svojim mačem na šejtana tada, po legendi, nastane munja na nebu.

Na završetku prvog dijela teksta o anđelima bilo bi vrijedno spomenuti još jedno bosansko vjerovanje koje kaže slijedeće: ko spava na leđima cijelu noć ga čuvaju meleci, a ko spava na stomaku oko njega igraju šejtani.