Ni u jednoj od četiri najveće religije svijeta, a to su hinduizam, budizam, kršćanstvo i islam, ne postoji negiranje magije kao pojave i vještine. Dapače, sve navedene religije govore u manjem ili širem kontekstu o njoj, te je stoga potpuno smiješno kada čujemo od nekoga ko se predstavlja vjernikom da ne vjeruje u magiju? Zapravo, time ta osoba negira vlastitu religiju i sumnja u ono što mu ona propovijeda. Osim toga, sviđalo se to kome ili ne, sušta je istina da se i religija i magija baziraju na čudima te vjeri u postojanje nevidljivh bića i mističnih pojava. Bez tih postulata niti jedna ne bi mogla egzistirati.
Na Balkanu, ali širom cijelog svijeta, od najranijih vremena postojale su posebne osobe, senzibilni pojedinci nadareni darom predviđanja, komunikacije sa duhovima, koji su imali vizije, čuli i vidjeli ono što većina nije mogla. Iz današnje perspektive mogli bi ih nazvati čudacima, ili nekim gorim izrazima, no takve osobe nerjetko su posjedovale dar liječenja ili otkrivanja lijekova, što je umnogome pomoglo prošlim generacijama da se lakše nose sa teškim životnim nedaćama. Nekada su se zvali šamani a u našoj balkanskoj tradiciji poznatiji su kao vračare i vidari. Zanimljivo je spomenuti kako sam pojam vidar ili vidati odnosno liječiti dolazi od naziva ilirskog boga Vidasusa, koji je pandan grčkom Panu ili rimskom Faunu. To naglašavam stoga što želim istaknuti drevnu pozadinu i dug kontinuitet prisutnosti takvih pojedinaca na našem prostoru.
Međutim, iako je sa dolaskom modernog vremena puno tradicionalnog otišlo u zaborav, ovaj drevni kult nikada nije nestao iz kolektivne svijesti te doslovno i dalje se nastavlja kroz pojedince koji u većoj ili manjoj mjeri vladaju nekim tajnim znanjem poput gatanja ili spravljanja ljubavne magije. Znanje o tome kako osvojiti nekoga, rasplamsati strast dragog bića ili zadržati bračnog druga i tako spasiti porodicu od propasti bile su oduvijek glavne vodilje svih onih koji su potražili pomoć ili savjet kod neke vračare na glasu. No, odmah treba naglasiti kako ljubavna magija nikada nije prvenstveno bila rezervisana isključivo za vračare, jer su uvijek postojali i neki recepti za samostalan rad, koji danas smještamo pod pojam “kućna magija”. U tome su vrlo dobri opisi magijske tradicije iz Bugarske, koja nam daje uvid u obje strane, i na taj način razotkriva čudesni svijet magičnih pravila, rekvizita i postupaka.
Ne može da omane
Analizirajući rad tomošnjih vračara lako je uočiti kako skoro uvijek vračara pripremi teren odnosno nabavi potrebne rekvizite za magiju koje onda za novac prodaje onima koji joj se obrate za pomoć. Prema tome ona obavi polovičan posao, a drugi dio klijent, što je u jednu ruku vrlo domišljat način prenosa energije pošto vračara rekvizitu podari magijsku moć a klijent je svojom željom i žudnjom kanališe ka cilju.
Kada umre čovjek sa otvorenim očima onda se vračare svojski trude da nad njegovim licem naprave čarku koja se u Bugarskoj naziva “slijepi katanac”. Naime, vračara mu preko očiju stavi vosak i ostavi ga da prenoći na mrtvacu. Prije nego li ga ponesu na groblje vračara uzima taj vosak, sva sretna što je dobila iznimno moćan rekvizit za ispredanje čudesnih ljubavnih mađija. Kada kod nje dođe neki muškarac ili žena sa željom da im omađija određenu osobu i učini je samo njihovom, ona mu uz dobru cijenu daje taj vosak savjetujući ga da od njega napravi oblik prstena. Kroz voštani prsten osoba mora pogledati u objekat svoje čežnje srijedom ili subotom, od glave pa do pete, i pritom tri puta reći:
” Da te progledam pa da za mnom poludiš!”.
Vračare kažu da je puno jače i bolje ako se progledavanje ponavlja tri srijede ili tri subote.
Ovo je još jedna vradžbina koju pojedinac ne može izvesti sam nego je za nju potreban angažman vračare ili maga. Vračara odlazi u crkvu, pomoli se pred ikonom svog sveca zaštitnika, a ako ga nema onda pred Isusovom ikonom, te zatim tajno, da je niko ne vidi, uzme devet ili 40 nagorenih svijeća. Važno je znati da ih uvijek uzima sa mjesta gdje se svijeće pale za žive a nikako sa onog gdje se pale za mrtve. Vrativši se kući vračara sačeka sumrak, kada Sunce zalazi, te sjedne ispred ognjišta kako bi na laganoj temperaturi rastopila svijeće, tek toliko da vosak omekša, kako bi od njega izradila mušku ili žensku figuru, ovisno kojeg joj je spola klijent. Znači, ukoliko je klijent žena radi se muška figura i obrnuto. Nakon što je izradi, lutka se ostavi da prenoći, pa se sutra uručuje klijentu uz napomenu da je tokom devet ili 40 dana topi po malo svaki dan govoreći:
" Kako se topi ovaj vosak tako se taj i taj topio od ljubavi za mnom!"
Pošto prođe devet ili četrdeset dana lutka je rastopljena, deformisana, i od tog voska se uobliči šupalj krug, poput prstena, kako bi se kroz njega tri puta pogledala voljena osoba od glave do pete. Na kraju rituala ovaj magijski prsten se zakopa pod prag kuće voljene osobe ili na put kojim ona prolazi svaki dan. Bugarske vračare tvrde kako opisana magijska rabota ne može da omane i da će sigurno polučiti uspijeh.
Osim navedenoga kod bugarskih magiosnica poznata je i izrada šupljeg kolačića, koji se naziva kufrig ili kravajče, a za čije mjesenje se koristi brašno i mlijeko uzeto od majke i ćerke koje istovremeno doje djecu. Sa tim pomiješanim mlijekom kolačić se zamjesi ali tako da bude u sredini šupalj, kao prsten, pa se ispeče. Kolačić se stavi na desno oko i dok se žmiri na lijevo pogleda se u pravcu osobe koja se želi omađijati govoreći šapatom ljubavnu basmu:
“Kako se majka od djeteta ne odvaja, i mlijeko im se ne odvaja tako i ti da se ne možeš od mene da odvojiš!”
Čaranje se izvodi tri puta a to znači da se voljena osoba treba kroz kolačić pogledati tri dana, ne mora jedan iza drugog nego kada to dozvoljava prilika, te da se ljubavna basma izgovori svaki put tri puta.
Biljeg za ljubav
Slijepi miš ili šišmiš najvjerniji je sluga balkanske ljubavne magije i o njemu već vijekovima kolaju mistične priče i predaje kako može svojim čarobnim moćima ispuniti ljubavlju i najhladnije ljudsko srce. Bez imalo sumnje, ciganske vračare su najzasluženije da taj mit bude toliko poznat i raširen a šišmiš se proklamirao kao vrlo pouzdani rekvizit svake uspješne vračare. Još i danas mnoge vračare tvrde da ako svi drugi načini mađijanja omanu iz nekog nepoznatog razloga - čaranje sa šišmišom neće. Takvo uvjerenje posebno je živo kod bugarskog naroda, gdje postoji jako zanimljiv naziv za ovu životinju, koji možda na najbolji mogući način odaje njenu volšebnu moć - prilep. Po kazivanju bugarskih vračara da bi prilep pokazao svoj puni potencijal mora se osušiti i istucati u prah. On se potom nekoliko puta tajno sipa u hranu ili piće voljenoj osobi, ili mužu, svaki put govoreći:
“Kako se prilep lijepi za drvo tako se i ti priljepio za mene!”
Ukoliko supruga ili osoba koja izvodi magiju ne živi zajedno u istoj kući sa mužem, ili pojedincem na kojeg se magija radi, onda se taj prilepov prah zapali na ćeremidi odnosno crijepu sa krova govoreći istu ljubavnu basmu.
Dok neke čarke mogu izvesti samo vračare i bez njihove asistencije one nemaju uspjeha, druge pak mogu izvoditi i žene samostalno. Kada muž želi da napusti svoju suprugu ona uzima komadić voska i u njega stavi nekoliko dlaka muževe kose te nekoliko svojih, zatim svoj biljeg i njegov, a riječ je o končiću izvučenom iz odjeće, najbolje donjeg veša, te jedan ili tri struka biljke kopitnjak, čije je lišće u obliku srca. Ta se biljka u bosanskoj ljubavnoj magiji naziva milogled i vrlo je poznata u ispredanju ljubavnih čarki. Kada je sve navedeno umjesila u komadiću voska ta se kuglica tajno ušije u muževu odjeću, ali tako da on to ne primjeti. Ukoliko bi jednog dana poželjela razbiti svoju magiju i otarasiti se muža žena bi kuglicu voska bacila na raskršće i time poništila čarku vezivanja.
Autor teksta: Raif Esmerović
e-mail: ogledanje@gmail.com
