Među najstarijim zapisanim primjerima korištenja magijskih figura, u cilju da se nekome nanese zlo, nalazi se onaj koji opisuje slučaj zavjere protiv Ramzesa III. Faraon je postao toliko omražen da ga je nekoliicina dvorskih dama i viših oficira namjeravalo da ukloni i na njegovo mjesto postave nekog Pen-ta-urta. Da bi svoj plan sproveli u djelo unajmili su poznatog čarobnjaka zvanog Hui i predali mu Knjigu o magiji iz Kraljevske biblioteke u Tebi, naredivši mu da čarolijama usmrti faraona i njegove bliske saradnike. Hui je napravio voštane figure vladara i njegovih vjernih sluga i po njima ispisao imena. Nad figuricama je potom izveo magijski obred te nakon što je omađijao nekog čovjeka iz palate naredio mu je da ih odnese i ostavi blizu faraonovih odaja, kako bi iz neposredne blizine uništile njegovo psihičko i fizičko zdravlje. Međutim, zavjera je otkrivena, učesnici su uhapšeni i jedanaest sudaca im je sudilo zbog veleizdaje. Epilog čitavog slučaja je bio takav da je blizu pedesetero ljudi pogubljeno a nekima od njih je omogućeno da izvedu samoubistvo.
No, ovo svakako nije usamljen primjer nego se kroz povijest pronalaze slične predaje skoro kod svih naroda svijeta u pismenom ili usmenom obliku. Tokom 16.vijeka ostalo je zapisano kako je veliku uzbunu u Engleskoj, za vrijeme vladavine kraljice Elizabete, izazvao pronalazak figurice Njenog Veličanstva probodene iglom kroz grudi, u vrtu zgrade advokatskih kancelarija. Odmah se posumnjalo da smrt kraljevske glave želi neka vještica ili vještac, te je kod kraljice pozvan njen savjetnik dr. John Dee, poznati okultist i alhemičar, da otkloni zlo i zaštiti vladaricu Engleske.
U ezoterijskom smislu figurica predstavlja minijaturnu verziju čovjeka, koja je u tom obliku podložna okultnoj manipulaciji. Naime, djelujući na lutku čarobnjak putem astralnog nivoa vrši uticaj na ljudsko biće. Također, magijsku figuricu vješto zamjenjuje i fotografija, sa tim da se na njoj osoba treba vidjeti u cjelosti, od glave do pete, i da osim nje nema nikog drugog na slici. Prije nego li se figurica ili slika počnu ubadati sa iglama izgovori se unazad molitva Oče naš. Po vjerovanju, na takav način se priziva sam đavo i dobija od njega pomoć.
U nedostatku figurice ili slike kod Arapa je praksa da se na listu papira nacrta ljudska figura, te se pored nje ili u njoj napiše ime osoba koju ona predstavlja. Papir se okrene naopako, tako da glava figure bude dolje a noge gore, i zakuca na zid ili vrata. Nakon što se izgovore određene magijske riječi zagrije se gvozdena igla u vatri i čim se njen vrh usije papir se bode vodeći računa da se iglom probušena rupe nalazi na grudima figure. U isto vrijeme se govori:
Probodi njegovo tijelo,
isto kao što ova igla probija papir,
i uzmi mu san.
Prema vjerovanju, odmah nakon toga žrtva čaranja počinje da osjeća probade po tijelu, zajedno sa užarenim bolom koji je izazvala usijana igla, i nalazi se u agoniji sve dok je igla zabodena u papir. Čim se igla izvuče, žrtva osjeti olakšanje, ali ako se ostavi zabodena, on navodno umire.
Kada se čara za ljubavno spajanje ili razdvajanje onda se koriste dvije figurice. Kod rumunskih Cigana vračara koja želi onemogućiti ženidbu nekog momka tajno ga prati, kako bi pronašla otisak njegove cipele, i iz njega uzela malo zemlje. Dobijenu zemlju pomiješa bi sa solju i voskom pa napravila od te smjese dvije ljudske figurice odnosno muškarca i ženu. Figure potom stavi u dva lončića i nosi ih zakopati na vrh dva brda govoreći pri zakopavanju:
Kada se ova dva brda međusobno sastali,
neka se onda sastanu taj i ta kao muž i žena.
Odbrana od magije
Prema tajnim upustvima u unutrašnjosti svake figurice mora se naći neki lični dio osobe koju predstavlja poput končića odjeće, pramen kose, komadić nokta, malo pljuvačke ili sperme, zemlje iz otiska stope i tome sličnoga. Time se, naime, stvara magijska konekcija pa lutkica postaje podložna djelovanju na stvarnu osobu.
Nakon modeliranja lutke ona se ritualno probada. To se uvijek radi ciljano, na primjer, probode li se kroz dio tijela na kom se nalaze genitalije čarobni učinak će izazvati impotenciju kod te osobe. Lutkica se umjesto iglama može izbosti i trnjem a prvi simptomi koji se javljaju kod osobe koja je meta navedenog čaranja jeste neobjašnjiva tuga, gubitak apetita ili težine, bezvoljnost i česte pojave temperature. Naravno, najčešći su simptomi pojava neobjašnjivih bolova po tijelu, koji iznenada dođu i prođu. U drugim slučajevima lutka se zakopa u ugalj, kako bi izazvala groznicu u tijelu žrtve.
No, ni samo probadanje nije izuzeto od određenih pravila. Naime, kada se igle ubadaju u lutku mora se paziti da se međusobno ne dodiruju, pošto se u tom slučaju poništava efekat djelovanja. Isto tako, naivno bi bilo pomisliti da se ovakvom magijskom praksom može baviti bilo ko. Samo pojedinci sa određenim predispozicijama mogu uspješno čarati nad lutkama. Naime, osnovno pravilo uspješnog rada jeste moć jake koncentracije i upečatljive vizualizacije, bez čega nema ni rezultata. Isprazno ubadanje lutke i izgovaranje magijske formule neće proizvesti nikakav efekat.
Ako se lutkica uspije pronaći, što je vrlo moguće pošto se uvijek podmeće u neposrednu blizinu žrtve, onda treba iz nje izvući igle ili trnje i tako se osloboditi boli ili blokiranosti. Po tvrdnji nekih argentinskih vještica svaki put kada se izvuče neka od igli omađijani osjeti manju reakciju u svom tijelu poput blagog podrhtavanja.
Kako ne biste postali metom čaranja na sliku ili preko figurica morate stalno nositi na sebi neki dio odjeće preokrenut naopako te kuću, a posebno sobu u kojoj spavate, prskati sa vinskim octom. Na ovaj način zaustavljate prodor negativne energije iz astrala i slabite moć vještice ili čarobnjaka koji se okomio na vas.
Lutkice za zdravlje
Međutim, treba naglasiti kako lutkice nisu isključivo rekvizit crne magije ili one ljubavne, već i pouzdano sredstvo liječenja. Izrada rontobabu ili čarobnih lutkica poznata je u mađarskom kultu čaranja i bajanja kao jednostavan instrument u ritualima ozdravljenja. Podaci o njihovoj upotrebi mogu se pronaći u nekoliko muzejski etnografskih zbirki u Mađarskoj. Tokom jednog svog izleta na područje Tiszalgara etnolog Vilmos Dioszegi prikupio je devet takvih lutaka koje se danas čuvaju u Etnografskom muzeju u Budimpešti.
Upotreba lutkica je šarolika i prepuna ritualnih pokreta poput onih kada bolesnik oko lutki pravi krugove a nakon toga ih baca lijevom rukom preko svog lijevog ramena na raskršće. Sve to mora obaviti u ponoć ili pred samu zoru. Na jugozapadu Mađarske u mjestu Zala zabilježen je zanimljiv slučaj liječenja nimfomanije. Naime, žena koja pati od izraženog seksualnog nagona pravi devet malih lutaka od bijelog platna, skriva ih pod suknju i odlazi do obale rijeke. Tu ih spusti niz noge u vodu, jednu po jednu, svaki put govoreći:
Ova bolest neka se vrati samo onda
kada ja uzmem ove lutke iz vode.
Tako i nikako drugačije!
